tworrenchivou

5 stvari koje otkrivaju muškarca zaljubljenog do ušiju

tworrenchivou | 07 Јануар, 2019 12:05

Govor tijela

❤️ Click here: 5 stvari koje otkrivaju muškarca zaljubljenog do ušiju

Jednostavno držite u mislima zamišljenog policajca koji će vas stalno upozoravati da vam nedostaje onih deset ili dvadeset posto i možete ih pouzdano koristiti. Promatrajuć nas ozarene face primjećuju. Obećah da ću je učiti skijanje, tu sam bez premca najbolji, samo za par sati bude samostalno skijala eto i to je moja ljubav skrivena.

Jer neznam, nisam siguran kako će to sve ispražnjeno, zamrznuto izgledati, kako će sve to polomljeno vriskom duše škripati, kakav će biti zvuk srca kada ga svi ti silni porazi potope. Pogledajte ispred nosa što se događa. Na žalost, tokom bombardovanja NATO je dobrim delom ovaj vodovod uništio.

A onda opet tamo prečišćena, puna svjetlaca u očima, u inat im opet skakući, da im se sijede razderu, namnože, kiselinu u utrobi podebljaju. Odnosi između majke koja će nositi i roditi dete za drugu ženu i njenog supružnika ili vanbračnih partnera koji će preuzeti dete posle rođenja, uređivaće se ugovorom. Ptica, eksplozija ili Supermen? Stefana Nemanju je nasledio srednji sin Stefan, dok je najstarijem sinu Vukanu dodeljen na upravu deo tadašnje srpske države, Zetska oblast današnja Crna Gora. Baš ih u tančnine tuđa sreća drsko razvaljuje Čisto ih promatram od sujete bi da eksplodiraju. Al bi se ugostile, spomenik od mojih kostiju bi mi podigle.

160470554-Linda-Gudmen-Sunčevi-znaci.pdf - Možda će ljubav za nju biti srž njenog bitisanja, ali će ipak biti izuzetno zauzeta obavezama oko sebe, da ne kažem i samom sobom.

Nebrini daleka usamljena ljubavi. Još samo malo sa sjetom izdržavaj. Niti trenutka ne oklijevaj, nesumnjaj. Eto imaš pogled pučinom odzvanja. I ovako daleko vidim te i promatram. Uz tebe sam kad te suze drsko zarobe. Kad bi od svega digla ruke i nestala. Sve bi bez razmišljala tiho napustila. Da te nikad netraže i nešto pokušavaju. Izdrži, znam toliko ljubav ti nedostaje. Iste rane i mojom dušom noćima razdiru. Srca bi toliko toga prepredaju pričaju. Tako malo nam treba da se sve posloži. Smo zagrljaj, poljubac smiraj nedostaje. Da moja si, da potpuno uz sebe imam te. Oboje užasno razdvojeni vidno patimo. Nadom il bolje rečeno ležima hranimo. Valja sve godine ispred nas pretrpjeti. Sjetu na leđima dugim noćima trpjeti. Da jednostavno na kraju nepuknemo. Da bez nekog razloga baš slomljeni Onako u trenu bolno skršeni nestanemo. Nadam se da ćemo razdvojenost izdržati. Do trenutka luđačkog zaljubljenog spajanja. Tad postaješ vječno moja žena maštanja nerazdvojna slatka sretnička sudbina. Izdrži, uz tebe sam, vidiš neodoljivo osjećaš Iz daljine na pučini života te promatram. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25. Pa opet po tko zna koji put želiš požudno do bola onako posesivno da imaš me, da pokažeš koliko značim ti, koliko obožavaš i voliš me… Želiš svu svoju ljubav Na dlanu da mi pokloniš Nemožeš više da odoliš Izludi suludo čekanje. Hvala ti buba majice, Srcu najslađa muvice na svim zajedničkim savršenim trenutcima makar sada žubore kroz savršeno maštanje. Uskoro kada život spoji nas ljubav najljepša bajka postaje izdržljivošću luđaka nastala savršenom ljubavlju skupljana kroz nepregledno blještavo oh beskrajno nadanje.. Ljubavi znam da osjećaš al ipak još uvijek nemaš trunke pojma koliko posesivno strastveno vojim te…. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25. Krošnja mladim listovima ogranke Na sve strane ponosno prekrila. Idealno skrovište da se sakrije. A u kampu krošnja tajnih susreta Posebno mjesto dražesno zauzima. Sjedim, nestrpljivo ljubav iščekujem Korak poznati da napokon začujem. I vidim je zadihana trkom dolazi. Valja se uz to brdo hitro popeti. Mislima beskrajno žudno odlutam Pogled mi negdje u dubinu dopire. A ona nasmiješna vedrinom blješti. Onaj blagi mio glas iz nje prozbori Ljubavi, evo me jedva sam čekala. Na tom bi sva priča tog dana završila. Raskopčane košulje, dugmad pokidana Rupica na obrazu osmijehom satkana. Usne nepopuštaju, uzajamno uzdišu. Mada kroz lišće bura trunke dopire.. Prhnuše ptice nijemi svjedoci prevara. Odletiše da se rastanak tiho dešava. Grlih je , ljubih sočno bez prestanka. Prekratko traješe njihova igra voljenja. Ništa ih omesti tim momentima nemože. Napokon se opet potpuno strasno imaju. Tu noć pod krošnjom će da probdiju. Sutra dan na vlak pomrčinomo dlazi. I kao što je došla, brzo bi iščezla. Praznina u pogledu bolno bi ostala. Brdo suza skrivenih jecaja razdire. Ljubav moja rastanak će da nas ubije. I dok se otužno sporo oblačio suze gutao. Odjenom u džepu nešto kruto napipao. U džepu spojenih 400 eura, koja kraljica. Uz pismo prislonila da se nađe za kandila. Kad joj bude pisao duga romantična pisma Kad bude slao nezasitne zaljubljeničke stihove Neka mi nikad novca za kandilo ne nestane. I opet će proći koja godina dok ne pristigne. Možda će se iskrasti još jednom ove godine. Dok sa kamenjem nešto mumlajuć raspravlja Valjda srce i dušu ubjeđiva, da sve ovo vrijedi Za ovoliku ljubav ovoliku žrtvu samoće izdržati. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24. Ovih godina sjećanja priče spredaju Od kad je srcem nježno progukala. Sve naopako dražesnošću očarala. Odasvud izvori miline prožimaju. Imam te, unutra medeno osjetim al kad se iz tog ludila probudim samo suza sve krvnički poprati, na kratko razočarenje razuzme. Slatko nasmijem se , volimo se. Čarobnu, dugo sanjanu sam dobio. Ovim usnama prekratko je žuborila Ovome srcu tajne ljubavi prepredala. Nema povratka čekam je godinama. Ptičicu bih joj preko veze poslao da joj proljetne note u grudi usadi da me samo na privremeno zamijeni dok uskoro luđački ne pristignem pa joj usnama strašću zaorem pa tijelo blaženo požudom opijem. Hehehehe ljubav tiho slatko čarobna velebit bi jednom nogom preskočila samo da bi na usnama kapljice požude u jednom dahu do duboke srži ispila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24. Mećava ljutito krila nahorozila,obgrlila. Pučinu oblaci kapljicama mora zamaglili. Fijuču bure, more na parčad prelamaju a on okamenjen samoćom zarobljen žudi da je ugleda preblizu je osjeća. Tako rado bi da je prigrli, ljubav da izjavi. One čuperke prstima nanovo tiho prebroji. Sa usana svu samoću na iskap da popije. Da ih na kratko strast i požuda preuzme. Nevjerojatna, neobjašnjiva ljubav se događa. Jednom godišnje ako bude sreće se dogodi. Na tajnom mjestu skriveni se isprepliću Premalo vremena imaju da bilo što pričaju. Poljubci bez prestanka sve nedorečeno prenose. Uzdasi odgovore tišinom kroz tijelo prelamaju. Tim momentima nezasitno napokon se imaju. A sutra dan najteže dolazi uplakani rastanci. Samo pogled isuviše tako bolno o svemu govori. Suza suzom u krug svezala,tango tuge plazila. Nemogu da se odvoje, usne bi da zavrište. I onda pustinja tako jadna bolna preostane. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Na tebe nemogu da se naljutim Niti jednu slabu stranu da otvorim Jednostavno savršeno si stvorena Žubor strasti priziva požudnim usnama. Od tog poljubca sobom neupravljam. Razum na duže vrijeme uzeo godišnji Ne želim da nam ovu ludost razori. Daljinski se beskrajno imati, čarolija. Uskoro ti u zagrljaj polećem, osjetiš U ormaru ću da te skriven sačekujem I kad se požudna pojaviš a svi zaspu Ormar se otvori strasno ti se dodvorim. A koliko puta si me u tužno vrijeme prekrižila Koliko puta u srcu mi vrata zatvorila, pokušala. Nema povratka, među srcima treperi karika. Čuvajmo ovo rijetko se i sretnicima dešava. Ti kad prozboriš ovom presretnom dušom zaoriš a srce na himalajima jedva se do zraka otima. Zato skriveno, potajno ovo što imamo čuvajmo Mudrošću ljepotu života snagom vjere točimo. Idi zaspi ljubavi u krilu mi očajnički zavali se a ja ću da ti poslažem uvojke,moje čuperke svakom ću po jednu pjesmu da posvetim da obrazložim zašto nam se čarolija događa. Od prvog trena tako čisto jasno očigledno je Kako ponornica stihova ne preresušuje ti ih prozivaš poklopac duše im otvaraš sretnički se koprcaju, djetinjasto vragolanski poigravaju. Na tebe niti u mislima nemogu da se naljutim. Bezobrazan bih bio da to srcu il duši dozvolim Presretan što si mene za desnu ruku odabrala Otvorila dušu srce mi iskreno širom poklonila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Ispod krošnje beskrajnog nadanja Sjene dvoje zaljubljenih uzdaha Behar strasti krišom nitima preliva. Požuda preko usana zapovjeda. Tragovi samoće u trenu nestaju Bore čekanja od godina samoće Jednim dodirom usana nestaju. Suze se uzdasima tiho spajaju Jedno drugo zatvorenih očiju imaju Kao da sanjaju ne žele da nestane. Pa svakim trenom beskrajno uživaju. I sve što je samoćom godinama tinjalo. Ovog trena želje napokon im ispunilo. Samo da se opet spoje, da se imaju Toliko su od nade godinama tražili. Sada kad se imaju strasno su utihnuli. Žubore poljubcima, dugo uzdasima tepaju. Nema se vremena riječi uzalud ispuštati Tijelima se pregovara, ljubav doživljava. Nikad se nisu prestali čarolijom voljeti Žude godinama pate jedno drugo imati. Bili i ostali duša beskrajem strasti spojena Samo privremeno razdvojila podla sudbina. Žele, pokušavaju kako da objasne da osjete koliko u zagrljaju su obiljem nade presretani trebaju se i posesivno luđački obožavaju. I kad su razdvojeni skriveno strašću tinjaju. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Pismo nade iznenada pristiglo. Toliko toga napokon razjasnilo. I tu noć ispod svijeće sam žudio. Toliko suza niz obraze ispratio. Nekoliko puta pokušao perom Nešto da napišem da se izrazim Imadoh osjećaj satovi otkucavaše Bubanje nezaustavljivo u grudima. Gluho doba odavno mi san razbilo. Sve je nekako prebrzo iscurilo. Pismo najdraže ljubavi točilo. A oštra veljača pećicu razjarila. Nekako se na leđa kao smiren zavalim. Nešto pametno djelomično razmišljam. Plamen popraćen krckanjem grana Neku notu smiraja u meni je bacao. Razuzme me nenadano neplanirano Oštrim ivicama nedavno sjećanje. I tuga sa sjetom kosu drsko naježi A nevidljiv jecaj se dušom prolomi. Vid mi se nekako osnažio, uduplao. Sve sam tako jasno blisko vidio. Svi događaji nezaustavljivo žuborili Veliku knjigu žutih stranica okretali. Oko vrata ispucala , izlizana krunica Tko zna koliko puta se kroz prste Onako nesvjesno beskrajno zavrtila Da se dogodi dugo čekani blagosov. Da netko sa strane krišom promatra. Suza bi ga ubrzo nemilice zagušila. U skučenoj sobi zadimljenog nadanja. Ugledao bi polusijedo biće čekanja. Soba bez kisika skoro potpuno ostala Što od vatre i suhih grana izgaranja Što od ljubavnih jada, slomljene duše Beskrajnih molbi i okrutnog nadanja. Oronulo biće na ponjavi kleči, doziva. Držeći požutjelu knjigu prepunu stihova. Stalno klanjajuć njeno ime joj proziva. Da se napokon udovolji, pa ga posjeti. Molitva na moment se blagoslovom ispuni. Dodir uzavrelih usana se očaravajuće dogodi. Ljubav se uzajamno beskrajno podijeli. Dvoje spojenih trenutkom napokon oplodi Kad bi ove oči promatrala tako bi osjetila kako na zvuk tople žudnje reagiraju. Kako srcem i dušom tragovi isprepliću Ljubav nam se nemilice strasno događa. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. I dok ova kiša cjelonoćna neku težinu na dušu natapa, san se nekako uzvrpoljio sve bi a kao i nebi došao. Pokušavam oči da zatvorim, duboko dišem na usne ti se naslanjam, al jednostavno neide,fale mi dodiri tijela da energije zariju, da među nama kao uvijek zavarniči, toliko iskri strasti i požude da zarudi. I nakon toga bi kao onda stisnuti u zgrljaju dubokim snom odlutali. Izgleda samo bajke na daljinu jedva mogu da nas odnesu, vojim te ljubavi, riječi su prazan prostor, tišina koja nista ne pokazuje i dokazuje idemo dalje sa našim maštanjem, potocima sreće i dugim koritima nadanjem A do kada toliko puta smo se upitali,s nekim razlogom smo se spojili da bi jedno drugo savršeno dobili a nakon toga u svoj ovoj samoći jedino ta ljubav nas održava , veliki je razlog zasto nam se kao takva i desila. A i ovo vrijeme se kao u inat stušilo još više dušu pritislo pa se snaga pokoleba nije sigurna do kada ćemo ovako razdvojeni izdržati do kada uzajamno patiti gladovati da bi neka pravila ispunili nečije potrebe djelomično zadovoljili No jedina moguća snaga jedina vodilja i stimulans jeste čarolija ove posebne ovisnosti i ljubavi koja nam na vrhu usana boravi i potiče idemo dalje mora sve ovo da se izdrži. I onda se u sebi prebrajamo, nesigurno nešto čekamo Ova ljubav prevrijedna je i čarobno neobjašnjiva i nije samo nama da se eto umišljenim događa. Među nama se obiljem čarolije strast i požuda događaju. No to je za sada samo prazno puko sanjanje Nepregledno neko nadanje al se stalno udaljava kao nečim odgađa. Kao da podlo tiho blijedi, na trenutke zamagljena skoro i ne postoji. Netko je davno rekao ono što sanjate lažno je , nema ga , nepostoji. Dosta je mastanja i samog sebe ubjeđivanja i sivila laganja. Hoću da se događa ovdje, tu il tamo direktno na nasim usnama. Želim da se nesto u pravom smjeru pokrene, preduzmu prave korake. Da se vidi ta ljubav da postoji želja i direktna akcija. Dosta više sumnje raspitivanja bez konkretnih odgovora il poduzimanja Ovo neaktivno užasno pasivno čekanje ispade poput najgore tamnice, bez iti jednog prozora, bez iti jedne riječi negdje duboko guši i razara. Toliko se volimo žudimo obožavamo a na stanici samoće zaglavili i čekamo Daj nesto pokrenimo, akciju rješavanja svega poduzmimo, neka bude brzo, ciljano jasno i do kraja savršeno i učinkovito Ne želim kao drugi da upadnemo u zamke samoće i sivila Želim da se ovaj život potpuno živi savršeno međusobno odvija A kaži mi kako , kojim putem bi to bilo najmanje boljno najmanje razornije kad su nam ruke lancima razdvojenosti krvnički stegnute i svezane I još kad si uzajamno kažemo o bože koliko volim trebam i obožavam te , uzadah kroz suze razuzme jednostavno tišinom preplavljen gušim se sve više mi jasna je ova magićna poklonjena ljubav zasto se dešava jer nam je u ovim životnim borbama prijeko nedovoljno potrebna Ljubav savršena jedinstvena i prijeko očigledno prijeko potrebna Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Iščekujem nestrpljivo u dvorištu sjećanja… da mirišeš ruže čekanja, da osjetiš… u beharu tvoje ime kako pčele šapuću, krilima prozivaju. Kada se ti pojavljuješ, cvrčci tvoj dolazak najavljuju, flaute sviraju. Tepihe od latica vjetrovi pred tebe polažu, osmjeh ti rastjeruje oblake. Kao iz Basne dolaziš, vitezovi, željezni štitovi zbog tebe povorku spremaju. Uskomešana bića, na prste se izdižu, nasmijano lice da tiupiju, nezaborave. Rijetkost je dolazak tvoj u naše krajeve, prirodni fenomen , duplo proljeće. Samo za taj dan baš svi se spremaju, tebi klanjaju, dušu ti žele da osjete. Svi pamte tvoje dobre vibracije, kad svakoj biljci si usne nesebično poklonila Svakoj srni savjet davala, ptičici note prepravljala, osmjehom ukrašavala. Dosadni Vjetar kroz kosu ti svoje zube tupio da bi vrtove poslije obljubio. Oličenje dobrih djela i davanja, čovjek iz mašte… dobrica si nesalomljiva. A ja, u oblacima da stanujem, pored mene si, hladnih ruku stegnuta. Obožavam da ti budem potrčko u svakoj prilici, , što želje tiispunjava. Maramicu gdje suza kanula… čuvam, podsjeća… kad si sretna se smijala. Svakoj pjesmi si sate odvajala, na novo čitala, sebe obiljem mi nudila. U dugoj haljini sa miliun mrežica , veliku tajnu si skrivala, čudljiva sudbina. Pokušavala si nešto da mi otkriješ, al u momentu nijema si postala, bez razloga. Otvori se , tu u našem vrtu poljskih cvijetova, pogledaj ruže tvoje, rajskih vrtova. Sjeti se šetnje starim svijećnjakom, osmjeh sa lica nisi skidala, vosak si topila. Toliko puta me trčkaranjem poljubila, okretala praveći od haljine krugove. Poželjela da te , zagrlim, podignem, na sav glas govorim da VOLIM TE. Tolika sreća je bila u tebi, nemjerljiva … ne postoji mjerna kazaljka. Tamu u svjetlost si pretvorila, pupoljke u pjesmu uvezala, listovima treperila. Zašto je sve to utihnulo, što je u tvojoj duši izgorjelo, srce ti zarobilo, ne dišeš. Tu sam, srce otvori mi, možda mogu te ipak razumjeti, moraš se odlediti. Takva u tuzi ranjena, lomiš me kao krhku stijenu gromovima tvojih bolova. A tako te želim vratiti, na lice osmijeh da povratim, da sretna se probudiš. Možda je greška u meni, ne želiš me raniti, pa se žrtvuješ bez razloga. Kaži mi, pismo napiši mi, nemoj me tišinom gušiti, puknut ću od krikova. Ako postoji nada da se vratimo, u ono vječno… životno proljeće, javi mi. Dolazim odmah, vjetrove ću sve povezati, da te u trenu prenesu mi. Bit ćeš nanovo princeza vrtova, buba mare za tebe gozbu će spremati. Leptiri u jednom danu svoj život će ti posvetiti… SAMO NASMIJ SE. Otjeraj tužne sa duše ti strahove , rastjeraj oblake, neka sunce uzme te. A ja, klečim pred tvojim vratima, osjećam dolazak našeg proljeća…iznova. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Volim je i kada nemam nekog posebnog razloga Jednostavno preko reda u srce se tiho uvalila… I sada skrivena iz dubine podsjeća i probada. Žubori,namjerno provocira, sjetom podsjeća. Koliko važna je kako srce bez nje prazno je. U tom oku čudne trajektorije, duge čarolije. Na tim usnama preplanula gusta planina. Čeka da uđem kao drvosječa, priziva požuda. Kad me uzdah raznježi usne iznutra joj osjetim. Putuje, neprekidno sjećanje prošlošću navire. Sve dok mi opet ne bude u nezasitnom naručju Preživam žilavu požudu, nadu prehranjujem. Vrijedi, svaku godinu vrijedi je oronulo čekati Samo jedan dan nakon toga u zagrljaju imati. I opet neka je od mene sakriju imam požudu. Uzajamno stvoreni jer u nama ljubavlju boravi. Oh muvice daleka srce prokleto nedodirljiva Žudnja za tvojim poljubcem suludo neukrotljiva. Samoća razara,sate u godine okrutne pretvara. Tko će sve ovo izdržati, bez tebe životom lutati. No tješi me, moja si, meni neizmjerno pripadaš. A sjeta u grudima kao lavina pritisla sa velebita. Samo što se nije nanosima u grudima sasula. Jedva suze zadržavam, duboko u sebi nadam se. Možda smo od prvog poljubca požurili poludili. Drugi bi rekli da smo na ludi kamen naletjeli. No ljubav prema tebi je toliko snažna neukrotljiva. Daje snagu Pa se srce sa samoćom olako otima. Jednostavno blizu sebe ljubavi daleka trebam te da sve ovo iz sebe na te usne potpuno prebacim da žestinu nemira strasti potpuno tiho osjetiš pa me bumerangom svoje strasti i požude pokoriš. Toni Ljubiša božić, Bugojno,19:03. Život nije život ako ljubav tračkom ne postoji Mrtvilo je hodajućeg zombija što jedva govori. Ako ljubavi nema sve se oconji, kosa uvene Oči se tugom i jadom razočarano zamute. Korak postane težak kao okrutno olovo. U srcu se vatre zagase, dušom potone. Sve se nekako zagubi,bezvoljnost uhvati. Ništa nam se neradi, depresija se uvali. Al ljubavi tračak kad postoji sve tuge razori Drugi čovjek vedrinom se jutrom probudi Na usnama vječnu vatru požude osjeti. Svakog trena na vratima duše iščekuje. E nas dvoje sudbina je napokon nagradila. U zagrljaj požudni napokon dovaljala. Od prvog poljubca požudno se tražimo. I svaki dan je čarolija ljubavlju opijena. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18. Upaljeni razbuktali vulkan vrtoglavog nemira svaku noć svako jutro vrelinom draži i podsjeća A ljubav u trenu među nama na daljinu razigra. Osmijeh razvuče, suza u očima srećom zapjeva. Dođi me zagrli, ove usne požudne napokon osjeti Dođi, suludo tijelo na jedvite jade strast zadržava Toliko toga fali mi, ludnicu u glavi doživljavam. A srce pamet nesluša, ljubav strastvena uzela. Nešto mi govori, što čekaš, čemu život boraviš. Dođe mi da se pokupim, onako bez najave pojavim. Bez iti jedne riječi na usne joj se drsko navalim. Shvatit će da ovako više nikako neide, nemože. Stvari one najneophodnije u jednu torbu staviti Za ruku onako zaljubljenički je daleko odvesti. I nikada više da nitko nezna gdje smo nestati. Ova ljubav samo zajedno životu daje neki smisao. Tek sada znam i siguran sam da sam shvatio. Sve do sada što sam imali u laži smo živjeli. Ovu strast I požudu na jedvite jade daleko Kap po kap trenutkom bi sjećanjima prehranili. Ne da gledam te nego tako jasno imam te Dok krstarim kroz bistro blisko sjećanje. Trebam žudim želim te beskrajno ljubavi Nedozvoli da nas bilo što ikada rastavi. Vrijedi ove momente strpljivošću čekati. Moja si za mene si rođena meni pripadaš. Koji osjećaj zavrištim i ljubav kroz suzne ti oči Presretan čistog srca izjavim koliko vojim te. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18. Prolaze jeseni, protutnjaše zadrte zime Požutjeli samoćom isplakani snjegovi. Koliko treba još godina da je ugledam. Da čarobnim usnama sjetu isprebijam. Planinski potoci cmizdrenjem šljunka navukli. Mjeseci bi proletjeli, da nebi trena mahnuli. Hladni vjetrovi, miris joj ispiru sve zaboravljaju. Udari mora pjenu više neprave, hoće da zaborave. A na planinskom prijevoju nagruhali snjegovi. Sa ove strane vječna zima se nahorozila,sljepila. A kod nje dole uz more sve se od bure zgrčilo. Samo nebi li nas napokon zauvijek razdvojilo. Mrtva nijema tišina zabrazdila, sve ušutilo Kao da se neko prokletstvo na nas sručilo. Sve niz brdo se okrenulo, skoro potonulo. Izlaz negdje u daljini jedva možda da postoji. Ljubavi, gore na serpentinama kampujem. Korak ti promatram,proljećem ti pomažem. Izbacuje mlade listove, behar da te prikrije. Strpljivo prikriven u kampu strašću iščekujem. Znaš tamo najrađe bi se kriomice susreli. U jednom satu toliko toga bi podijelili. Da bi nam mirna bila skoro cijela godina. A uspomene sjetu bi nekako prehranjivale. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17. Stante narode u kojim ambis ste krenuli. Pamet ste očigledno davno izgubili. Pogledajte ispred nosa što se događa. Sloboda vam se u robovanje pretvorila. Vi ste im dozvolili, vi ste ih od srca birali. Prava su vam sva sputali, život vam razorili. Otplaćujete kredite koje nikad niste podigli. Sve su vam to kroz lažne zakone progurali. Sve što imate i djecu i kuću njima pripada. Vaša vlada se na vaš račun zadužila. I sada vas u sirotinju država pretvara Da nebi ona propala i vlast opet izgubila. Sjene svoje se plašite, nesmijete da zucnete. Vlast i zakone ste njima prevarantima prepustili. Oni su sebi plaće i mirovine posebne izglasali. A nikome za kriminal i pljačku ne odgovaraju. A vi im zaluđeni plješćete, stalno i nanovo birate. Sve mandate ponavljate a kontejneri vas čekaju. Sve rođake i rodbinu su oni od početka uposlili. A vaše u red za topli humanitarki obrok poredali. O jadni zasljepljeni izmanipulirani narode. Vi ste za njih u rat slali sinove da krv proliju. A oni su svoje po svijetu od početka sklonili. Zar nakon toliko godina napokon niste shvatili. Vi ste potrošna roba, samo iscjeđeni resursi. Samo vaš glas se jednom u 4 godine poželi. Nakon toga ostajete nepotrebna i suvišna prašina. Bijeda, razočarnje i jad godinama ostaje u vama. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16. Opisati strasnu neiživljenu ljubav niti nakon 1500 poezije i stihova nisam trunkice vrškom dotaknuo, sa nekoliko uglazbenih stihova zaluđenu dušu tek sam zagrebao. Voljeti te, kako neobjašnjiva čarolija, i dok daleko si tako blizinu osjećam žuboriš u zagrljaju na ovim rukama. A suza suzi kroz osmijeh sreću objašnjava. Hvala ti za sve što si mi izobiljem pružila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15. Ljubav između duša se događa. Riznica protivrječnosti i beskraja. Potok preko vodopada prelijeva. Nikad u nekima nebi prozborila. A u duši stiska, pregusti redovi. Potop slomljenim dušama prozbori. I pored sveg obilja, tuga ih porobi. Bijednici života na vrh se uspeli. Cmizdre u izobilju,bijedno isplakuju. Malo im, još bi gladnim oteli, zadavili. Tjeskoba odlučna na miru neostavlja. Cijeli svemir i galaksija se sručila. O bože mili hvala ti, odabrane ti zadrži. Da u u prokletstvo snobova ne upadnu. Slijep pored očiju da prokleto ostanu. A duša nepati u tjesnacima tamnica. Al Bože u okolo jadni narod promatram. U očima ljudi i kad sretni su praznina je. Fali im, smiraj duše, fali im nadanje. Podari im bože snage, život da DOŽIVE… Ova naša zemlja raj svih galaksija. Sve na dlanu nam izobiljem podarila. A vidi u što se sve podlo jadno pretvara. Brat bratu iz usta otima, prokletinja. Nekako osmijeh sa lica ljudi je nestao. Od prvog dana pakao gladi ih spopao. Sve imaju, a kukaju kao da umiru.. Prokletinja, proždrljivost ih ubijaju. Daj im bože, trenutak ove naše ljubavi. Daj im zračak sreće što duboko boravi. Neka vide da im netrebaju sva obilja. Kada ih ljubav svakim trenom obliva. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01. Bože dragi zašto ovo dozvoljavaš Dal ti pamet svima istu udjeljivaš. Što nije normalno postaje protokol. A normalni stari i pošteni zaostali. Ovo vrijeme tame bez tvog svjetla caruje. Šljam bez duše i srca odabrano kraljuje. U očima im zadah prokletinje zavladao. Samo da bi sebi i svojima sve pokrao. U gadna vremena si nas bože uvalio. Zašto na vrijeme jednim pravim potezom Sve ove sotone nisi vječnošću iskorjenio. Il je i tebe bože snaga izdala, razočarala. Daj nam još malo snage više pameti Neka se zaglupljeni narod osvijesti A ovim novo komponiranim vladarima Bolešćurine na svu obitelj naguraj. Neka im deseto koljeno lozu proklinje Što su iz usta siromaha oteli,pljačkali. Teški biljeg na njima če dugo ostati A sve ostale na proklestvo upozoravati. Jer ovo što se događa i tebe pogađa Ljudi u tebe sve više, glasnije sumnjaju Kriminalce , profitere nista ne pogađa Kao da samo poštena sirotinja ispašta. Daj koji sat ustani, nevidljiv pojavi se. Prodrmaj te otrovne bešćutne sotone. Nek se osvijeste da nisu više podmukli. Da svoje greške priznaju što su pokrali A Narodu Robin hudski od srca vraćaju. Jer ovako više nema smisla, baš neide. Poštenje se na sav glas javno ismijava. Sotonama nema i nepostoje svetinje. Sve samo gramzivo otimanje beskraja. Neka izumre bijeda nikom nije potrebna. Kao da si na ovoj planeti video igru pravio. Bolje karte si sotonama na početku udijelio. I oni nas bukvalno u temelju razvaljuju. Policiju i vojsku su pod otkaze stavili Da bi za jadnu plaću sotonske kriminalce Svakodnevno pojačano čuvali i branili. A što narod od gladi umire, ma koga uvire. O bože mili, nedozvoli da te iz grudi iščupaju Tek onda im spasa na daleko ne postoji. Lako će sotona pod svoje okrilje da uhvati. Zar ti je cilj da se pošteni od tebe okrenu. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01. Kiša s mrakom gemišt smješala Strah u kosti jezom ugurala. Avion se nije spustio, kasnio U duši škripe skršeni krekeri. U posljednje vrijeme zaobilazi Na telefon tišina,ne odgovara. Pistom tutnjaju guste pahulje. Nemirno čekam je, pristiže. Želi sve da mi objasni Osjećam sve želi da razori. U grlu gorčina se sljepila Suha usta, bez riječi ostala. Sve u trenu sjetom ubuđalo. Neznam plačem, što bih rekao. Osjećam reći će, hladno priznati Ona nije za mene, nevoli me. Imam pravo na glas cmizdriti Vapaj bespomoćnosti isprati. Ako treba ruku na sebe dignut ću. Ma kome to ja džaba objašnjavam. Sam sa sobom bljutavom samoćom Bez riječi u suzama razgovaram. U ruci škrinja svih njenih pisama. Koliko puta mi se beskrajno nudila Samnom na kraj svijeta bi krenula. I odjednom sve zaborav je prekrio. Sve dokaze u srcu joj stisnulo Led je teški okrutno zarobio. U očima sjaj pomrčina prekrila Dušu joj zarobilo sve prelomilo. A vani i dalje kiša sa snjegom Gemišt tuge mućkajuć,smiješala Dušu suzama čemerom zgrčila Odlazi, za nju više očigledno Ama baš niti trunke nepostojim. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,27. Pritisla krvnički sudbina Kožu od mesa raskida Upozoravam, vičem, derem se Ali svi sagnute glave prolaze Ma nitko da se pomakne, Kriomice okrene, pogleda. Kao da me najstrašniji san Uvalio u galaksiju drogiranih zombija Duboko udahnem, smirim se suzu ispustim i korak ispružim od sotona pokušavam pobjeći da se duša od tuge ne razori. A srce bi toliko toga ispričalo No nema koristi nitko vas nesluša nitko o vama nehaje,briga ih svi se u svoje jazbine zavukli jezik svezali oči začepili oči sklopili i na glas deru se sami sebe nečuju Nedaj bože Da ih netko za pomoć Možda mrvicu priupita. Uskoro isti plamen stiže ih Kad ih zdravlje napusti U šljam uvlačiguza se pretvore Kleče mole da im se pomogne Da nitko srce nema Da nitko njihovu muku nerazumije E dragi moji kasno je Davno ste sudbinu skovali Sjetite se donedavno Kako ste hinjski glavu okretali Sirotinju široko izbjegavali Gladne lagajuć zaobilazili Bolesne drsko neprimjećivali Samo za sebe ste zlato zgrćali Cijena se bolno mora platiti Nitko sa sobom dašak duše pod crnu zemlju nije ponio. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27. Otrov strasnih usana i grudi Rešetkama žudnje, srce brani Da se pamet smiri, da ne izludi. Na planeti njenih usana zasjeo. Prošlosti tuge i čemera zaboravio. Dodirom drskih usana sve nestalo. Bore samoće osmijeh trkom saprao. Oboje izluđeno beskrajno zaljubljeni Mladošću beskraja do vrha napojeni. Kao da su sve ove godine uspavale. Bore licem nestale preplašene miruju. Jedno drugom gordo tiho odani. Očima bez iti riječi komunicirali. Strast se vrhovima kose naježila. Kao elektricitet jezom slatko zasjela. Nemir se smjesečinom pomješao san u mrvice vjetrom rasparčao oči me njene sjetnom žudnjom prelile pod okrilje čuperaka strasti savile. Vrtim se da noć nekako preguram al od obilja njenih požuda nespavam sada bih u krilo da je nekako privijem usne vrele nezasitne gladno dodirnem u trenu bih u snove zagrljen odljepio. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,25. Dršćem,nedam samoći da se nastani nedam sjeti da se drsko krišom uvali Ako bi one kolo duše sekund povele u tren oka bi me satrle vječno sahranile. Napušten bio kao svjetionik na pučini. Udarima vjetra i drske zime izderan. Hladnim vjetrovima i ledom okovan. Buradima vina bih se skršen gušio. Kroz stihove bih dugim noćima jecao Na pola koplja zastavu srca bih spustio Podrpanac beskućnik bez ljubavi postao. I zato trunke tuzi i sjeti u inat nedam se. Znam voli,obožava, neizmjerno čeka me. Sada je sve na meni da gordo izdržim. Strpljenjem nadu što duže prehranim. A jednog dana, uskoro sigurno, dolazi. Tužne samotne noći ću da zaboravim. Iz ruku je više milimetra nepuštam. Želeć strašću i ljubavlju da je opijam. Toni Ljubi š a Bo ž i ć, Bugojno ,21. Prepelica na dlan iznenada sletjela Poruku u kljunu od nekoga je držala. Otvorih poruku, roman se rastvorio. Milione slika u srce mi trenom sasuo. Piše, sjećaš li se nezaboravna ljubavi. Nikada za nikad ljubav ne zaboravi. Sjećaj se trena kad sam ti pristigla. Tako nervozna trenutak za poljubac Onako izgubljena, suludo iščekivala. I sve je nezaustavljivo tiho krenulo. Tebi na te usne nešto me zanosilo. A vani u sred veljače, granulo proljeće. Kao da smo preko veze sve naručili. Oči sklopili,ljubeć se zagrljajem lutali. Toni oprosti al to se nikad ne zaboravlja. To što sam imala, nikad nebi sanjala. I noć se nekako neprimjetno došuljala. Iz krila ne bih ti krenula, al te odvelo. Neko voće iz daleka naručeno pristiglo. A ja te čekajuć u kasne sate usnula. I onda me dodir tvojih usana prenuo. Nitko nikada nije tako nježno mi poklonio. Ti potpuno si me kupio ljubav moju imao. Vrijeme suviše brzo se podlo hinjski topilo. Samo da bi nas namjerno iz zagrljaja otelo. I već sutra dan nekako sve se brzo odigralo. Vremena samo za zagrljaj i pozdrav se imalo. U duši tuga razvaljivala,suze očima zapjenile. Bože zar već odlazim,nije moguće da gubim te. I cijelim putem suze sam gutala,u duši tonula. Nije moguće da mi se ta tuga i jad dešava Cijelim putem sam uporno jecajuć ponavljala. Ne to sanjam, meni se ovaj užas ne dešava. Kako će budućnost da izgleda, strah izjeda. Kako sve ovamo izgledati ako te neću imati. Neznam dal ima smisla bilo što pokrenuti Čemu ako nismo zajedno bez tebe ću patiti. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21. Kad bi uspjeli samo jedan dan Skriveni u mojoj koži proveli. Vidjeli kroz što sve ja prolazim. Na kakve zamke i podvale, Nezasitne ucjene nailazim. Ljubav životna pohotna sprpala. Džaba pjesme i silni stihovi kad posesivka želi non-stop na mojim usnama da boravi. Da me svaku minutu okupira Nemam jesti piti spavati vremena samo nju treba da vrtim u krilu obljubljujem zaluđenim usnama. E takva ljubav posesivna me zapala, neumoljiva.. Neutažive posesivne želje ispunjavala a što mi radi ljubav slatka zaluđena. Ima u kostura ljubavi da se istopim Dok sve njene želje i hirove ispunim. Ma kad je grlo stegne,oko kao zacvili Na mene pomisli pa sve trenom umine Osjetim kako mislima požudno uštine Štucavicom me podsjeća da javim se. Znam trebam me,dođem kao dah proljeća Da joj se duša odmah ljubavlju natopi I tako lako u snove smirena zaplovi. Jedrenjak sam što iznad nje boravi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21. Kad bi je nekako u najkraćem opisali tko zna koliko riječi bi tamo upotrijebili. No ako se ona u pravom smislu ne dogodi Pa je punim srcem i dušom onako doživi. Nikada neće biti shvatljiva niti razumljiva. Silina joj između dva bića drhtavo uzdiše. Istovremeno nježna da se dugom dotiče. Neprimjetno svakim dijelom tijela prodire. Po nekad je užasna i bolna, očajem razdire. Srce u pramparčad raskine da ne uzvikne. Al tako divno stvarna je, najljepša čarolija. Kad se na tvoj mlin navrne, srećom uštine. Ne prestaje da dotiče,sigurnošću odiše. Neko samopouzdanje preuzme, nadjača Sve u životu tako lako trke se riješava. Ljubav kad u srce uplovi, dušom poigrava. Svakog trena uz sebe posesivno želiš je. Nezaustavljivo trebaš, stalno je u mislima. Topi ledenjake samoće izgubljenih očaja. Mada drugi vam podmeću podlo razaraju. Kažnjeni su jer tu sreću na vidiku nemaju. Iza ugla bi nešto vrebali , grešku sačekivali. Nešto protiv nas otkrili pa nas razdvojili. A nas dvoje cjeloviti, nerazdvojni u inat ostali. Promatrajuć nas ozarene face primjećuju. Osjete iskrena ljubav se razmjenjuje, putuje. Nitko i ništa im u životu napraviti nemože. Sve ostalo je u božijim rukama, da im dozvoli Da se dugo godina ta nezasitna ljubav proživi. Njihova osjećanja i ponašanje teško je razumjeti. Za druge nisu normalni oni su totalno poludili. Jedno drugo trena niti u mislima ne puštaju. Usamljeni bi patili, nebi trena nikad zaspali. I zato jedno uz drugo kad se probude, zarude. Oči procvjetaju, danom ljubav razmjenjuju. Za druge su uporno tvrdoglavi, nedokazivi. Jednostavno vole se zajedno savršeno štimaju. Dok drugi samo maštaju žive u nekom sjećanju. Ono što njih dvoje imaju drugi samo sanjaju. Oni vole se u svili i baršunu,obilaze kampove. Tamo ljubav vrela je, drhtavo jedno drugo imaju. Gdje god da se okrenu jedno drugo dodiruju. Prateć im razmjenu pogleda, tajna je otkrivena. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Žuborim obroncima tvojih usana, tamo si me začarala. Uvlačim u duševne krajolike širokih bespuća požuda Nadajuć se ponovnom susretu na grudima, magija… Obaraš iznova, jutarnjim buđenjem zvukovima nemira. Violina tanana, duša nakićena zvončićima uspomena Kosom trepere ovih ruku spletene uspomene i nadanja Noćima nemiruješ,nakapavaš krovove ovih stihova Bila si i ostala vjetrometina beskrajno neukrotiva. Volim kad si tu,svakim dijelićem osvajaš, ubitačna sesija. Šapat ti kao šansona skrivena, ušima odzvanja danima Okus tvojih usana nezaboravna receptura najboljeg kuhara Cupkaš predvorjem nestrpljivih pjesama, predstavljaš strast božura. Ljubav ti cvjeta na usnama, berem je… ona se obnavlja Proljećem si ukradena iz najljepših pašnjaka, razasuta jedrima Upijam te svakim djelićem tvog kretanja, vatrena igranka Robinja jedrenjaka, kod mene se svratila… nasukala. Žudnja me osvaja, jer si me ukrotila, nemam protu otrova. Skršen sam… na koljenima, nudim se kao zastava poslije bitaka Predajem oružje, ne želim da postanem navika sprudovima bačena Nego plamen što rastura, daleko ispred maštanja, java nepredvidiva. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Duboko, kasno,mračno vrijeme kasni,zaostalo. Na neki način usporilo proceduru i svitanje. Kapci susjednih prozora okovani željezom Udarima vjetra škripuću, buru noćas najavljuju. Ljubavni osuđenici, kao zatvorenici na paćenju Kazna na dugo godina i ovisnom susprezanju. Da sam barem glumčina, oni lakše sve prebrode Užive se trenutno u uloge, prikriveno otaljigaju. Al ja, nemogu il neželim da se trunke susprežem. Srce na nekin način bolno tužno lomim i rastežem. Pa ispuca, krene da obilato krvari, treba da zaboravi. Al to tako baš lako i ne ide, jednostavno izludi me. Propuh maštanja me svako malo na prevaru uštine. Dok tiho ispred kamina pored pucketavog plamena Tjeskobu samoće protjeravam, od srca nasmijavam. Ušuškana brvnara kao najljepši dvorac maštu priziva. I tako zanesen slike maštanja jedva susprežem Usne joj osjećam, glas treperi joj kao da opominje. I onda se stisnula uz poljubac da jedva je disala. Oboje momentom suze nismo trunke susprezali. Prolom oblaka iz duše suzama se drsko obrušio. Jecaj iz obje usamljene duše u orkan se pretvorio. Ljubi me, ljubi me, tu i tu i tu i ovdje i dole i tuuuu A teško nas nagovoriti, da je opet ono naše ponoviti. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19. Što više te upoznajem, stara razmišljanja odbacujem, otvaram nove nepregledne čarobne magične stranice. Gledah druge vrijednosti, možda me usreće, U brzo shvatih tamo je možda varka skrivenih oblaka. Tako malo, u džepu mi stajalo, srce ti od našeg susreta. Tražih , lutanjem rudnike spokoja, bisera, zlata… o dvorima viteškim sanjao, princezu možda bih susreo. Nemoj bogatstvo gledati očima proždrljivim, bolesti su, Sve sam prošao. U duši siromaštvo razara, potopljena duša gorkim suzama ubija. Koliko mrvica treba nam , da osmjeh na lice se povrati, sreća ukaže. To nisu ni kule , ni novci, ni ruže ni brodovi a kamoli rudnici prokleti. Nekad je sjaj u očima najdrža, najiskrenija , prepoznatljiva energija što opija. A kada se te energije još prepoznaju, na daljinu još strastvenije djeluju. Na duši grozdovi strasti čekaju da se uberu, na srce polože, oprobaju. Tako malo treba , baš krajičak , mrvica, zalogaj … zagrljaju čekanja. Iskrice u nama ćule , koprcaju… da se porode, na GLADNE usne polože. Kapljica usana , dovoljna…makar maštom proslijeđena, al tvoja je… Da budem u duši zadovoljen, u srcu prenapučen, od sreće skakućem. Nekvarimo naša nadanje, daleko si, no imaj me, jakim željama. Debelo ću ti sve vratiti, vatru u ušima raspiriti, da od sreće poludiš. Od prvog osmjeha moja maza si, moja lutka, vjetar stihova nikad uhvaćena. Izlazak sunca si u snovima, točak na duši mojih lutanja bez prekida. Nekako s tobom sreću primjećujem, drugčije ponašam, stalno osmjehujem. Sve oko mene , podiže, ništa ne nervira, postajem zaljubljeni robot u snovima. Za mene vrhunac si što postojiš, na momente sreća si… potocima navire. Malim sitnicama dojiš me, skriveno,u duši maštama… e to je razlog što postojim. Jer kad sretnu te ugledam, makar na slikama, što snovima pošalješ Znat ću da sam mrvica tvoga razloga življenja, da tuge otjeraš. Da shvatiš , da možeš biti voljena i na druge načine kroz maštanja. No u realnosti bori se, na zemlji ostani, a mene u pomoć pozovi, Da ti otjeram sve ružne tragove, oko tebe što rovare. Udahni, okreni se i upitaj… što sreća za tebe je…prepoznaj je… Jednog dana kad uskoro odlučiš čeka te željno iskreno naručje. Samo da ne zaboraviš, sve tamo samo, samo beskrajno tvoje je, pregladnjelo od dugih godina nestrpljivog bolno podlog čekanja. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19. Nešto čudno se maglovito dešava. Kopnim kao snjegovi zametenih vrhova. Samački život podlošću hinjski uzdiše. Nema je, razgranata tuga srcem razdire. Nešto mi prozbori, nešto se događa. Ne želim da pomislim, zadah strahova Drugu stranu bez razloga okrenula. Kao da me nevidi, tamo ne pripadam. Sve kazne bih podnio, cijene platio. Samo nek neodlazi, da me nenapusti. Sav imetak evo iste sekunde poklanjam Koliko treba da klečim ridajuć izvinjavam. Ako je vidite, molim vas u moje ime je molite. Sve sam promijenio, alkohol cigare napustio. Na žalost jedino mi preostaje je cmizdrenje. Možda jecaji dopru i barem mrvicu je ubijede. Samo ona iznutra dušu pogledom preporodi Samo ona predosjeća što u srcu se prelama. Zato je molim vas, tražite, tragove joj pratite. Život bez te ljubavi besmislen je i prestaje. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17. Nedaj grabljama tuge da ti dušu paraju. Nedaj samoći da ti srce i dušu otruju. Nedaj da te provalija daljine raskine. Čekaj radosno proljeće,da rane ti privije. Prvi pupoljak koji ugledaš odavno te prizivam. Priđi ,pomiriši podsjeća na mene i bademe. Znak je cijelu zimu bijah skriven blizu uz tebe. Ne plaši se, korak ponosa prepun snage ispruži. Prerano je ruke od svega da podigneš, odustaneš. Nedaj sjeti i podlima da ti skriveni dio srca razuzima. Ispred tebe leže ljubavi nepregledne blještave galaksije. Ispruži korak nade neka te životom zaljubljenu pronose. Poslušaj zov u srcu što ti odnedavno slatko odzvanja. Pometi lišće prošlih tužnih sjećanja, novo vrijeme pristiže. Istjeraj muziku tuge, neka te zaobiđu na široko molovi. Nedozvoli da bez razloga mrvicu srcem krhko iskopniš. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16. Nemiči, umiri se, dah zadrži oke sklopi da tišinom žudnje usne ti preplivam. Strašću te pokrivam otisnute čuperke prstima razdvajam. Nemoj ovom ljubavlju Biti olako rasipna. Neka se baština Budućim stoljećima Srećom prelijeva. Ostani skromna a podašna Samo ovim usnama rabljena Doživotna a nikad dostatna Ispucalim usnama čekanja. Pupoljak duše bila si ostala I kad zima drhtava razuzme Prividno za druge uspavana. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16. Volis li me još, priupitala je nikada ti to neću priznati tajna je i vješto je prikrivam Nikad ti neću reći što mislim Dal o tebi svaku noć razmišljam Hehehe, najslađi moj luckasti Nikad se nemoj sido moje minjati. Ostani za mene tajanstveno poseban. Svakog trenutka srcu mon radostan Baš i nemam posebnog razloga. Zašto bih se sada bez razloga mijenjao. Tebe dobio, u čaroliju nemira pretvorio. Budi uvik ona duša u koju sam se zaljubila koju sam zavolila i koju suludo obožavan Ne udaljuj se trunke od mene, triban te… Vjerojatno dok mi uskoro ne dosadiš pa te za drvo života vječnošću privežem. Sve ogranke i listove smisla pokrenem. Jedna divna krošnja iz nas bi bujala. Plodove sreće svakodnevno bi pljuštala Tako rado bih se vječno zate svezala da budeš i ostaneš oslonac beskraja Samo da budeš tu, dodirljivo prisutan Nešto posebno u srcu si izgravirao Samo posebnima jasno i vidljivo je Prazne duše ništa nekužeć nevide. Siromasi su kažnjeni da žive bez ljubavi. A nas dvoje, šuti jedina, puno nepričaj Ne talasaj, ljubav čuvaj, tišinom je prikrivaj Da se zle i zavidne duše ne probude,ne izazivaj. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16. Gledam generaciju oko mene godine satrle. Na čelima brazde prošlosti drsko prošarale. Mladost ponosna i gorda odavno odlutala. Po koji dronjak sjećanja kriomice se pojavi. Krijepost, blještavilo mladosti godinama otupilo. Ništa neostaše u nasljedstvo, sve se prokockalo. Vrele krvi je davno u njima nestalo, baš zahladilo. Kose skoro svi pogubili,išijas i reuma ih razvalili. I bože neznam što se to proljeće samnom poigrava. Od čarolije sazdan, nekako lepršajuć rasplamsan. Prošle godine iza mene kao da i ne postoje, nestale. U srcu bezbroj praćki nemira,čeka svoju priliku. Jamčano sam mladalačku žicu od svojih nasljedio. Nit me peru niti deru prohujale robusne godine. Tajni eliksir ljubavi u grudima potiho razdire. Ona čeka me, dječakom zaluđenički me održava. I zato godinama ponosno gordo trunke nedam se. Škiljeći pogled u daljinu neprestano uprežem. Po malo slike na daljinu najbolje neprepoznajem. Al nju vidim u svakom trenu je osjećam, moja je. Krijepost mladosti odugovlači, pedalj neda starosti Kilometar da mi se trunke možda hinjski primakne. Sve zbog ljubavi što mi ljubav odašilje, nedam se. O bože hvala ti što imam je, što samo moja je. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15. Do jučer imadoh sve,a danas tuge provalija. Sva vrata sreće imam osjećaj mi se zatvorila. Mada pokušavam zaobilazne putove nalazim. Tu je negdje mirisom poznatim vidno osjetim. Kapi dragog imena žubore na usnama. Besciljno usamljen, lutalica postajem. A nih lice suze rone kao kiša ledena Sve zbog rana, boli u duši, u grudima. Mirišem dlanove da me na nju podsjete. Još uvijek pod noktima ona krišom izvire. Sav sam kao krošnja samoćom ogoljela. I posljednju nadu za proljeće je izgubila. Zajedničko bijaše danonoćno slatko maštanje. Ovako skršeni usamljenošću i sjetom sprženi Ma ne ide, sve će da nas tugom istopi, pojede. Vrati mi nanovo naše ljubavi zarđale ključeve. Ne želim da me uvjeravaju da u laži sam plivao. Život nas na bolan način bolno raspara i nauči. Karirana košulja isprekidanog sjećanja podsjeća Imam osjećaj da jučer bijaše na ovim usnama. I nadam se kao slijepac da ću svjetlo da ugledam. Toliko u sebi snage i ljubavi za nju je prikrivam. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15. Za stoljetni ciganski maskenbal se spremao. Bijaše mi namjera da je krišom susretnem. Da je pogledom barem trenutkom uštinem. Masku sam predugo birao, tiho pripremao. Bijaše mi namjera pokretom da prepozna me. Da nebude baš sigurna al da je pojede požuda. Neznam dal ću izdržati, suzu za njom ne pustiti. Možda u iskušenje se uvalim, pa se otkrijem. I gledam dvoje zagrljenih al nekako hladno dolaze. Maska ciganke lice ništa ne pokriva, sva je vidljiva. Kostim je nekakav nađiđan nabacila, drhtala. Nije sretna, čitam joj u očima, nebi me očekivala. I on kao naručen na moment bez traga je nestao Savršenu šansu mi pružio da se drsko prišunjam. Bez tragova rosu usana na vratu joj ostavljam. Sekunde se svezale, srce uzburkale, drhtaji… Prekrasno par minuta sama je izgubljena ostala. U naručju nepoznate maske tiho je završila. U početku nije shvatala, da bi se prenula. Osmijeh je licu vratila, usne mi prislonila. I kao što dođoh, tiho i bez traga nestadoh. Iz prikrajka je izgubljenu zaluđenu promatrao. Opet me tražila, na usne bi se opet nezasitno vratila. I čim je on došao, tužni pogled prepun suza je uzeo. I onako na odlasku uplakanu ciganku promatram. Možda to samo sebi u ovoj glavi zaljubljenoj umišljam. Shvatila je, dodir ovih usana sigurno je prepoznala. Nebi se svake sekunde zamnom sjetno žudeć okretala. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15. Nju nitko baš nerazumije Njeno stanje premorenosti Nežele niti da vide i shvataju Sve više obaveza natovaraju. Mlada jeste,sve će idržati sve će u zaboravu nestati biti će obasuta strašću i zašluženom ljubavi. Nitko tu ljubav i strast u njoj Nemože da uguši il uništi. Jednostavno je živom održava. Preko svih prepreka i valova Smirenošću preplivava. Al jednog dana možda uskoro Kad se sudbinski pojavi Prsten života ponosno nabaci Sve će tada navike promijeniti Ništa više nebudu stizali vrijeme bi na neke stvari njima važne previše trošili život bi totalno usporili Život životom bi proživjeli. Bio bih joj kuhar i dadilja Sretnog života amajlija Najslađih bajki karika. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15. Ova čežnja razdvojenošću podlo na tanane razara. Samo na mrvice ovu neopisivu ljubav dozvoljava. Život nas na gladovanje i preživljavanje natjerava. Teško bez njenih usana, zagrljaja putujuć tugovati. Nauči me vrišteć joj izjavljivati, neizmjerno volim teee. I baš zato postadoh sujevjeran pratim glupi horoskop. Zvijezdane položaje uzaludno analiziram i promatram. Nešto kao otkriti pokušavam da me na vrijeme upozori. I mene vječnog optimistu po nekad strahovi obuzmu. Svu snagu i vjeru sa nadom duboko u provaliju guraju. Tog trena bih negdje daleko u njenom zagrljaju zaspao. Tepa mi kao kad je usnama uspavljujem, kosu milujem. Trznem se, nekako na silu volju i moral poguravam. Sebe nešto ubjeđujem, toliko toga nanovo preslagivam. Treba mi, ona treba i mora da bude vječno uz mene. Sa njom su sve sudbinske karte nestrpljivo sklopljene. Al trenutni položaj zvijezda nije nam nešto naklonjen. Samo trenutno slomljen sam po malo možda izgubljen. Valjda ova čežnja, praznina, daljina drsko haraju. No neznaju kolike ljubavi u srcu i diši odavno vrebaju. I ovaj perido bijede bez njenih usnana brzo proći će. Znam kad se najmnaje budemo nadali stigne proljeće. Poslje toga više ne nepuštam, odlazak nedozvoljavam. Treba me i treba je, neka tako uz božiju vječno i ostane. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14. Zadržavam sjećenje da ne pobjegne. Bezrječju, tiho uzdasima srce ubjeđivam. Nedozvoljavam da drsko riječi razvale. Da se divota dušom možda ne raspline. Uvijek bi znala, kako sigurno se osjećam. Sve što mislim i sve što krišom planiram. Istog dana odgovor pismima pristigne. Svojim odgovorima krišom slatko uštine. Kao da prisluškiva, tu oko mene prebiva. I onako malaksali za ruke se držimo. Ljubav dugim noćima nezasitno vodimo. Priroda nam strast i požudu poklonila. Nadahnuća ljubavi trunke nikad nefali. Samoća i čama gotovo rijetko obuzima. Nečujno savršeno zaljuljenošću jezdimo. Jedno drugo beskrajno nezasitno imamo. A ova neprevidiva valantinska veljača Nekakvu jugovinu pljuscima nagrnula. Vjetrovi se kao vjetrenjača udarima preokreću. Jugo sa burom iznenada prevrtljivo mješaju. Tako rado bih na grudi trenom da prilegne. One slatke oke sretničkim suzama zasjaje. Prstima čuperke prevrćem, ljubav izjavljujem. U polu snu smiješak slatke jeze bi mi pružila. Polu tama zastrugale veljače, sunce prikriva. Usamljen zavjesu pomičem, letim mislima. Gdje je ovog trenutka čemu se ona odupire. Znam koliko falim joj i da strašno želi me. Pa me neka jeza provali, suza suzu ubijedi. Čežnja nezaustavljiva sve misli usmjerava. Nemoćnost plamen nemira tuge rasplamsava. Zašto ova ljubav toliko mora da pati i izdržava. Sav se nakostriješim, svaki damar živaca osjetim. Soba premala postane, kao da nešto guši me. Kontrola uma perfidno na neki način popušta. Nema veze izdržat ću ljubav ova je najvrijednija. I sav taj nemir duše u trenu kao duga nestane. Sve lagano utihne kao da se ništa nije desilo. Opet mi je osmijeh njenog pogleda širom vratilo. Dok Ljubav uspone i padove samotno izdržava. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14. Pritisle neke kažu tmurne godine U njima se samo bolovi izmjenjuju. Čovjek krivi se, do ničega nije mu. Sve smeta, na sve se režeć naježi. Podmlađen iz čudne galaksije izbačen. Ovo što mi se dešava, mislim da sam Prekrasno nemože biti bolje nagrađen. Do ušiju luđački neizmjerno zaljubljen. Jedini problem je, suviše bolno daleko je. Znam pati i ona se isto zaljubljeno osjeća. Nemože doprijeti do ovih požudnih usana. I sebe promatram dušu i srce prelistavam. Kao da mi je prvi put, prosto neobjašnjivo. Sve je usput, nebitno jer ona je najvažnija. Proljetna groznica već 10 godina me obara. Džaba, luđački zavela, vrata nemira rastvorila. Nema povratka, kazna teža je jer nije uzmene. Samotono,turobno valentinovo pritislo, prigušilo. Dobro je prozborila iz duše jad trenom izbacila Ovaj bih dan najrađe što prije da prespavam. Jer ona sa ovim srce neprikosnoveno žonglira Svu svoju ljubav na daljinu na usne mi polaže. O bože toliko trebam i volim je, usamljena je. A i ja pritisnut čežnjom poteško sve izdržavam. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14. Nemoj prviše dugo ljubavi da razmišljaš Osjetiš nemir u srcu dal i koliko opčinjava. Čitaj iz duše slatke divlje nepregledne jecaje Saznat ćeš i osjetit kuda ova ljubav vodi te. Shvati nismo za samo jednu noć stvoreni. Ostani samnom na duže, barem zauvijek. Jer sve što smo planirali, sve smo mašili. Zato je spontanost sve savršeno odradila. Tebe sam a ti mene neobjašnjivo imala, sjećaš se. Želim da se za ruke kao onda zauvijek držimo. Ovo se nemože samo ljubavlju klasičnom nazvati. Ono što nikad nismo imali sad smo ostvarili. Ostani moja, nećeš se pokajati, jako dobro osjećaš. Neke usputne stvari za našu budućnost rješavaš. U dubini duše i srca čarolija nemira se događa. Ipak dvoje zaljubljenih čaroliju tišinom doživljava… Do kada će sve ovo prikrivena tajna ostati, kaži mi. Nestrpljenje me sjetom i samoćom razara, osjetiš. Ovaj moj glas ispucali čak i kroz stihove zadrhti. Ostani moja, nećeš se kajati, jako dobro osjećaš. Toni Ljubi š a Bo ž i ć, Bugojno , 13. Imam osjećaj da baš nekako uspijevam Svojim osjećajima i vrlinama kontroliram Al me prokleto moje mane razvaljuju E one baš sve hinjski tiho potkopavaju. Sve nekako njihovom odlukom poklekne Isplanirano neobjašnjivo u beskraj raspline. Ali nije da nepokušavam i nekako borim se Beskrajno moja je zato volim i obožavam je ona vječna nezaustavljiva slatka mana je Mnogi se dušebrižnici zbog toga isčuđuju stalno nam ljubav nešto kriomice analiziraju Ponašanje nam nekim normama procjenjuju Preteško na želudac im zaljubljenosti padaju. Baš ih u tančnine tuđa sreća drsko razvaljuje Čisto ih promatram od sujete bi da eksplodiraju. Zato prazni snovi i nostalgije te jadnike ubijaju Bog im nije dao da ljubav života ikada pronađu. Pa u tuđoj sreći na čudan zavidni način uživaju Tako da laži šire i jad i čemer širom podmeću. Siromašni su ostat će vječna moralna sirotinja. Na pladnju života bijedna ispražnjena golotinja. Kad bi shvatili simbol znak i blještavilo bi doživjeli Na svakom mjestu u svakom kutu bi je primjetili i uvijek kad se u ogledalo barem u prolazu pogleda jasno shvatit će koliko moja je koliko je obožavam. Toni Ljubi š a Bo ž i ć, Bugojno , 13. Dok sam životm svakodnevno divlje jezdio Na jednom od prašnjavih puteva samoće Slučajno il sudbinski sam je vidio i susreo. Te oči,taj osmijeh se nikada ne zaboravlja. Na zadnjem sjedištu srca mi krišom zasjela. Rekoh dal ovo sanjam il se ljubav događa. Od tog momenta sve se nepovratno promijenilo. Toliko živosti sreće veselja u srce mi nanijelo. I prvi put bez riječi na trenutak nijemo ostadoh. Nekako tišinom uživah što pored mene je zasjela. Ona vitka linija, njena neobjašnjiva energija. Mogu mislit kako su za njom muški ludili. Od tog momenta buran život u mene se naselio. Toliko puta zbog njenih usana sam putovao. Samo da bih je u krilu imao i neizmjerno gutao. Al se strastveno ljubila, tijelo kao sirena uvijala. I nema više maštanja, nema samoće sjete i nadanja. Samo konjske snage upregnem u trenu pristignem. Na terasi pokraj mora me sačekuje, sjetno uzdiše. A kad se pojavim sve se zaboravi, u krilu se probudi. Bajka se događa, autostopom u život se ušuljala. A tek stihovi što naviru, želeć ljubav da joj ukažu. Da shvati dfa više nebrine, da voli i uzda se u mene. Lokacija je tajna, skrivena na hridi pjenušave obale. Toni Ljubi š a Bo ž i ć, Bugojno , 08. Kada album života iza sebe promatram Onako smijuljeć se sretnički doživljavam. Bilo je dosta toga što se slatko prokrstarilo. Od dvadesetih je krenulo pa skoro presušilo. A ove pedesete godine vrtoglave, izhitrene. Sad bi se ponovo hitro u dvadesete vratile. Ovu pamet bi totalno u detalje zadržale. I sigurno garant drugačije poteze povlačile. Donedavno iz mene je samo kašalj strasti Onako kroz maštu pokondireno drsko iskakao. Nešto bi da uradi al jugovina vremena satrla. I posljednju kap strasti u živi pijesak ugurala. Da mi je netko samo spomenuo da će se desiti Da ću u ovim godinama poluditi suludo zavoljeti. Da ću se izgubljen luđački beskrajno zaljubiti. Rekao bih nisu normalni da su me zamijenili. Meni ovom starom panju da se vatra upali. Onda me sigurno nisu niti trunke poznavali. I gle što se desi, doleti ljubav u rano proljeće. Dio pripreme kroz krakove prevrtljive veljače Ona, ona je kriva srce je nanovo probudila. Paljenje što je dugo štekalo izkoordinirala. Izgledam nepoderiv bez mogućeg roka trajanja. Ljubav u meni usadila, strast i požudu sjedinila. I kako sve izgleda, sve prirodno bez nus pojava. Naravno sve dok je uz mene garancija postoji. Njenim osmijehom, poljubcem sve olako prolazim. I šutim, sretan smijuljeć izobiljem sretnički uživam. Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08. Već nekoliko godina pokušavam Na neki način tajnu ljubav održavam Znam ona je sve blijedeć zaboravila Tamo negdje u svoj život se vratila. A u meni nada lažljiva, pričljiva Toliko toga obećavala, navodila Da još uvijek voli me, uz mene je. Da me krišom svake noći spominje Gdje sam, što joj se nejavljam A plašim da javim se, pisma sam pisao. Pa bih sve poderao da je neuvrijedim. Jer neželim miran život da joj rasturam Možda ovako bolje je, što bilo bilo je Ostaše samo slike i draga sjećanja Drhtavi poljubac u zagrljaju nadanja. Al iskreno moram priznati rado bih Da joj kroz prozore duše provirim Da joj u očima čisto ljubavi osjetim Istog trena bih sebe u njima prepoznao Ili bih skršen lažnom nadom pretrnuo. Al eto taj rizik bih obje ručke prihvatio samo da pred nju stanem i promatram znam da bi se isto ludilo vjerojatno desilo nemoguće je da je sve između nas zagasilo. I tako šetajuć ulicama beskrajne nedoumice Planove neke prebirem dugonoćno analiziram Najgluplji potez valjda sebi pretpostavljam Jednostavno na vrata da banem, i kleknem. Da je jednostavno luđački iskreno zaprosim , Valjda će taj potez razumjeti možda oprostiti. Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07. Zbog tebe sumorno čekanje dođe kao najljepše nadanje idući tjedan dolazi tik je predvratima, srce hoće da izgori Uranila si, bubaš, drhtiš,srcem razvaljuješ, nemir u grudima trebam te u ovoj maglovitoj prohladnoj prevrtljivoj veljači. Vojim te jube i toliko neobjašnjivo posesivno obožavam dal si ti to ikad ozbiljno najozbljinije uvidjela i shvatila koliko žudnje, strasti i žubora si ostavila u ovim grudima. Bez toga više ne mogu, usne samoća drska presahnula. Barem prozor noću širom ostavi, kao sjena prilazim. Nemoj da te iznenadi, ako te vrelinom strasti probudim. Prepoznat ćeš jezu što slatko obuzima,oči neotvaraj. Na pozive usana odgovaraj, jednostavno tihošću uživaj. Život poslje tebe se nebi odvijao, nebi postojao. Poređenje sa tobom ne postoji, savršeno posebna si Neznam što si uradila, al si pasworde sve provalila. I pratim te, svaki tren uz tebe nezasitno uživam. Ovo vrijeme bih uštopao, nekako trenutkom uspavao Da me starost ne potroši pa da me možda zaboraviš Život cijeli uz tebe bih da prolijevam i zauvijek uživam. Budeć se na vrelim usnama pjesmom sreće i nadanja. Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07. Strankinja u dvorištu duše krišom prošetala srce osmijehom i strašću riječito zarazila Mrežu oko nas požudom i strašću saplela Nema povratka, obje strane vječno zaludila. Gdje god pogledam kud god se okrenem dah ti osjetim požudom se slatko uštinem. Najslađu dosadu u srcu širom položim. Zadrži se, što duže kao ti meni tako ja tebi. Misli duše krišom čitam ti, žubore tim očima Neprimjetno nemir tim trenom slatko preotima. Dal dovoljno sam jak